Kad smo došli u Klake, već smo znali da nas čeka poseban zadatak. Kapela sv. Antuna, smještena na blagoj uzvisini podno Okić-grada, bila je teško oštećena u potresima 2020. i 2021. godine. Stajala je tamo tiha, ali ponosna, čekajući da joj udahnemo novi život.
Prvi susret s kapelom
Kad smo prvi put stali pred kapelu, dan je bio hladan, ali vedar. Pogled na njezinu jednostavnu, ali dostojanstvenu fasadu oduzimao je dah. Iako oštećena, još je uvijek bila prava ljepotica.
Život na gradilištu
Radili smo tamo mjesecima, i već prvog dana shvatili smo da ovo neće biti običan projekt. Smjestili smo se u maloj kući koju su nam ustupili mještani – toploj i jednostavnoj, ali savršeno ugodnoj. Danju smo radili – štemali, zidali, postavljali nove grede, sanirali temelje. Trebalo je ojačati cijelu konstrukciju.
U jednom trenutku kapela je bila okružena ogromnim hrpama zemlje koje su privremeno iskopane zbog radova na podtemeljivanju. Izgledala je kao da se nalazi usred minijaturnog planinskog lanca! Kiša i snijeg, naravno, odlučili su se uključiti u priču, pretvarajući teren u pravu blatnu avanturu. Povremeno smo se šalili da ćemo kapelu na kraju morati tražiti pod zemljom, ali uspjeli smo sve držati pod kontrolom – ili barem koliko je to moguće u takvim uvjetima.
Temelje smo morali dodatno ojačati, posebno u području oko oltara, jer su osim oštećenja uzrokovanih potresom, dodatni problem stvorile podzemne vode koje su probile u temelje i ozbiljno ugrozile stabilnost cijele strukture.
Prije početka iskopavanja, originalne kamene ploče pažljivo smo vadili kako bismo ih maksimalno očuvali od oštećenja ili pucanja.
Zbog pukotina i deformacija morali smo ojačati, proširiti postojeće temelje građevine kako bi se povećala njena nosivost.
Iako se kapela nalazi na povišenom terenu, prilikom iskopavanja za ojačanje temelja naišli smo na podzemnu vodu. Zbog toga je bilo potrebno ugraditi sustav odvodnje kako bi se voda sigurno usmjerila dalje od temelja i spriječilo njeno nakupljanje.
Mala zajednica, veliko srce
Kad bi pao mrak, družili smo se s mještanima. Svake večeri netko bi donio nešto – domaći sir, kobasice, ili jednostavno priče iz prošlosti. Iako su malobrojni, ljudi u Klakama imaju veliko srce.